O usamljenosti

Usamljenost kao oblik odvojenosti od drugih
Jeste li se ikada zapitali za koliko osoba možete reći da su vam istinski bliske? Možete li reći za sebe da zaista, u psihološkom smislu, pripadate svojoj porodici? Kako se osjećate kada se nađete sa svojim prijateljima? Smatrate li da ste na istoj „talasnoj dužini“ ili imate utisak kao da ste među njima, ali ste zapravo sami?
Ovo su samo neka od pitanja o kojima zavisi hoćemo li se, i u kojoj mjeri, osjećati usamljeno. Doživljaj usamljenosti neugodno je i bolno iskustvo, a prati ga osjećaj odbačenosti od ljudi do kojih nam je stalo, uz istovremenu želju da nas oni prihvate i da budemo dio njihovog života. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se osjećamo usamljenima je osjećaj da smo u psihološkom smislu sami, uprkos tome što su drugi ljudi oko nas, jer s njima nismo ostvarili bliske odnose.Usamljenost treba razlikovati od ostalih oblika odvojenosti od drugih osoba. Ako smo vremenski i prostorno odvojeni od drugih ljudi, ali se pritom osjećamo emocionalno neutralno, odnosno ako nam ta odvojenost nije bolna, onda govorimo o fizičkoj osamljenosti, a ne o usamljenosti. Oblik odvojenosti od drugih na koji osoba ne može uticati jer je uzrokovan političkim, profesionalnim ili vjerskim preprekama naziva se izolacijom. Ovakvu odvojenost od ljudi osoba, uprkos osjećaju izolovanosti, prihvata kao neizbježnu činjenicu jer su prepreke njenom učešću u životima drugih ljudi stvarne. Međutim, osoba može djelovati sama i pritom se ne osjećati usamljeno ili izolovano: ako neko koristi svoje vrijeme za samorefleksiju, samostalan kreativni rad, odmor od drugih ljudi ili stresa, onda ta osoba uživa u četvrtom obliku odvojenosti od drugih, odnosno u samoći. Dakle, samoća je nešto što sami biramo i što nas ispunjava mirnoćom, dok usamljenost ne biramo vlastitom voljom i ispunjava nas subjektivnim osjećajem praznine.
Postoji li samo jedan oblik usamljenosti ili više njih?
Iako neki istraživači smatraju da je usamljenost jedinstven doživljaj, odnosno da se svi mi osjećamo isto bez obzira na to koji su uzroci doveli do usamljenosti i u kojim okolnostima je ona nastala, postoje i oni koji smatraju da usamljenost ima više dimenzija. Tako Sadler definiše usamljenost kao pojavu koja se sastoji od sljedećih pet dimenzija: psihološke (subjektivni utisak da smo otuđeni od samih sebe), interpersonalne (osjećaj da smo odvojeni od drugih ljudi), socijalne (percepcija sebe kao odbačenog od grupe), kulturalne (usamljenost koja nastaje kao posljedica toga što se ne uklapamo u preovladavajuću kulturu) i kosmičke usamljenosti (osjećaj odvojenosti od Boga ili prirode).Neki autori smatraju da se usamljenost sastoji od samo dvije dimenzije. Tako Weiss razlikuje emocionalni i socijalni aspekt usamljenosti. Emocionalna usamljenost pojavljuje se kada osjećamo da nam nedostaje bliskosti u romantičnoj vezi. S druge strane, socijalna usamljenost rezultat je osjećaja da smo nedovoljno uključeni u socijalnu mrežu. Naprimjer, ona će se vjerovatno pojaviti ako nam se, uprkos tome što imamo bliskog partnera, čini da nemamo dovoljno prijatelja i poznanika s kojima možemo podijeliti svoje hobije i interese.Usamljenost se može posmatrati i iz vremenske perspektive. Tako razlikujemo situacijsku, hroničnu i prolaznu usamljenost. Situacijska usamljenost obično je praćena neugodnim emocijama i tjelesnim simptomima, a pojavljuje se nakon nekog stresnog događaja (npr. nakon prekida nekog odnosa). Hronična usamljenost nastaje ako više od godinu dana ne uspijevamo ostvariti neki blizak odnos i ako počnemo vjerovati da ćemo biti usamljeni i u budućnosti. Ovakav tip usamljenosti obično prate osjećaji poput anksioznosti, bespomoćnosti i beznadežnosti. Prolazna usamljenost, iako je također neugodna, traje samo nekoliko sati ili dana i obično je ne prate intenzivni emocionalni i tjelesni simptomi kao kod situacijske usamljenosti.
Kako se osjećaju usamljene osobe?
Prema Brehmu, kod usamljenih osoba pojavljuju se četiri šire grupe osjećaja koje sadrže specifične osjećaje:
Depresija (tuga, praznina, izolovanost, otuđenost)Očaj (beznađe, uplašenost, bespomoćnost, napuštenost, ranjivost)
Samoosuđivanje (nesigurnost, postiđenost, neprivlačnost, samoodbacivanje)
Nepodnošljiva dosada (nemir, želja da budemo negdje drugdje, razdražljivost)
Jesu li svi usamljeni ljudi isti?
Mnogi istraživači nastojali su otkriti mogu li se izraditi tipologije usamljenosti, odnosno postoje li grupe ljudi koje se razlikuju po već navedenim dimenzijama usamljenosti. Jedna od poznatijih tipologija je ona koju su opisali De Jong Gierveld i Raadschelders. Oni su u svom istraživanju pokazali da postoje tri tipa usamljenih ljudi. Beznadežno usamljeni su oni koji nemaju romantičnog partnera i bliske prijatelje i koji su veoma nezadovoljni svojim odnosima. Periodično usamljene osobe su one koje imaju umjeren broj bliskih veza i uključene su u neke aktivnosti poput klubova, udruženja i organizacija. Treći tip usamljenih osoba su oni rezignirani, koji nemaju romantičnog partnera i koji su ostvarili samo nekoliko odnosa. Oni prihvataju svoju situaciju onakvom kakva jeste i ne izražavaju previše nezadovoljstva.
Usamljenost kod mladih osoba
Što se tiče istraživanja razlika u intenzitetu i dinamici usamljenosti u funkciji dobi, Rokach je u svom istraživanju pokazao da usamljenost dostiže svoj vrhunac u kasnoj adolescenciji i ranim dvadesetim godinama, a onda pokazuje pad do sedamdesetih godina.
Međutim, Schultz i Moore navode da su studenti u prosjeku manje usamljeni od srednjoškolaca, ali da se po doživljaju usamljenosti ne razlikuju značajno od starijih. Lacković-Grgin i Sorić dale su još jasniju sliku usamljenosti u svom istraživanju u kojem su pokazale da su na nivou studenata najusamljeniji brucoši, odnosno studenti prve godine. Međutim, ovo je rezultat koji je vrijedio samo za grupu onih brucoša koji su se zbog studija morali preseliti u drugo mjesto boravka.Usamljenost mladih odraslih ljudi može se objasniti na više načina. Budući da se od njih, za razliku od starijih ljudi, više očekuje da stvaraju i održavaju brojne društvene odnose, oni mogu razviti osjećaj usamljenosti kao odgovor na percipirani neuspjeh u ovom zadatku. Pored toga, mlade ljude njihova široka socijalna mreža obično ne štiti dovoljno od usamljenosti jer se ona sastoji od odnosa koji su često površni i nedovoljno bliski. S druge strane, stariji možda imaju manju socijalnu mrežu, ali ona je sačinjena od dugotrajnijih i bliskih veza koje umanjuju njihov osjećaj usamljenosti.
Kakve osobe imaju veću vjerovatnoću za razvoj usamljenosti?
Određene osobine ličnosti povećavaju vjerovatnoću da ćemo se osjećati usamljeno. Naprimjer, osobe s izraženim neuroticizmom, odnosno sklonošću da doživljavaju negativne emocije i da se općenito osjećaju uznemireno, češće će se osjećati usamljeno od onih koje su emocionalno stabilne. Lacković-Grgin i sar. smatraju da su osobe s visokim neuroticizmom sklone doživljavati više problema u svim područjima života, pa tako i u međusobnim odnosima, što onda otežava komunikaciju s drugima i posljedično rezultira većom usamljenošću.Lične karakteristike poput socijalne anksioznosti, stidljivosti i niskog samopoštovanja također doprinose pojavi usamljenosti. Osobe kod kojih usamljenost traje dugo obično negativno vrednuju sebe i druge, nerado govore o sebi (zbog čega im je teško razvijati intimne odnose) i socijalno su manje osjetljive. Ovakvo ponašanje kod drugih ljudi izaziva negativne reakcije i još više smanjuje samopoštovanje, čime se stvara začarani krug u kojem se nisko samopoštovanje, neprilagođeno socijalno ponašanje i osjećaj usamljenosti međusobno održavaju.
Savjeti za suočavanje s usamljenošću
Nastojte promijeniti način na koji razmišljate i percipirate druge ljude: pokušajte razmišljati manje negativno i osuđujuće.
Prijavite se za volontiranje: na taj način obogatit ćete mrežu socijalnih kontakata, razvit ćete samopoštovanje jer pomažete drugima, a visoko samopoštovanje doprinijet će smanjenju osjećaja usamljenosti.
Uložite više u postojeće odnose. Ako imate prijatelje koje biste voljeli bolje upoznati ili članove porodice s kojima biste htjeli više komunicirati, organizujte susret i raspitajte se šta ima novo u njegovom ili njenom životu. Kada ljudi primijete vaš interes za njih, i sami će jednako reagovati prema vama.
Uživajte u aktivnoj samoći. Nemojte bježati od osjećaja samoće, već je radije iskoristite za različite aktivnosti (npr. čitanje, pisanje, šetnju prirodom itd.) ili za refleksiju o svojim potrebama, interesima i emocijama.
Razmislite o nabavci kućnog ljubimca. On vam može pomoći da se borite protiv usamljenosti na više načina: svojim društvom i bezuslovnom ljubavlju koju vam pruža, ali vas također može dovesti i u situacije u kojima ćete upoznati nove ljude (naprimjer, dok ste u šetnji sa svojim psom).
Ako nikako ne možete izaći na kraj s usamljenošću, možda je vrijeme da potražite stručnu pomoć. Neki oblici psihoterapije mogu vam pomoći da promijenite svoje obrasce misli i ponašanja kako biste smanjili osjećaj usamljenosti, ali i kako biste spriječili njenu pojavu u budućnosti.
Za one koji žele znati više:
Berk, L. E. (20089. Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.Brehm, S. S. (2002). Intimate relationships. Boston: McGraw-Hill.Lacković-Grgin, K. (2008). Usamljenost: fenomenologija, teorije i istraživanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.Rokach, A. (2000). Perceived causes of loneliness in adulthood. Journal of Social Behavior and Personality, 11, 827-839.