Vjerovatno nam je svima poznata ona izreka „ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas“. No, držimo li se zaista ove mudrosti? Možemo li zaista reći da smo uvijek spremni za rad i da je svaka minuta našeg dana pažljivo organizovana i iskorištena? Iako su savjesnost, predanost i usmjerenost na odgovorno obavljanje zadataka velike vrline, veoma je mali broj osoba koje mogu reći da baš nikada ne odgađaju svoje obaveze i da ne troše svoje vrijeme uzalud. Sklonost bavljenju svim mogućim stvarima osim onima kojima bi trebalo, posebno je izražena u populaciji studenata: neka istraživanja pokazala su da je čak 80-95% studenata sklono odgađati izvršavanje svojih obaveza, odnosno da se upuštaju u tzv. prokrastinaciju.
Šta je prokrastinacija?
Steel (2007) prokrastinaciju (lat. pro- za, u korist; crastinus – sutra) definiše kao odgađanje započinjanja ili dovršavanja nekog planiranog ponašanja ili kao odgađanje donošenja neke odluke. Na prokrastinaciju se može gledati pozitivno jer tokom odgađanja možemo doći do informacija koje bacaju novo svjetlo na situaciju i omogućavaju nam da djelujemo efikasnije nego što bismo bili u stanju da smo odmah reagovali. No, prokrastinacija se ipak pretežno smatra negativnom pojavom jer obično ne odgađamo djelovanje zbog prikupljanja novih informacija o nekoj situaciji. Ona je pretežno iracionalno odgađanje zadataka, bez nekog konkretnog razloga, i pojavljuje se kao rezultat neuspjeha u regulaciji vlastitog ponašanja, odnosno kao posljedica manjka samokontrole.
Ono što treba napomenuti jeste da prokrastinacija nije isto što i lijenost – osobe koje odgađaju svoje obaveze obično se nađu u situaciji da im se rok za obavljanje zadataka brzo približi pa onda moraju uložiti mnogo više energije i napornog rada u obavljanje aktivnosti nego što bi to uradile da su pažljivo planirale dinamiku obavljanja svojih zadataka. Ako su u stanju uložiti toliko truda kako bi u kraćem vremenu obavile jednaku količinu posla, teško je za takve osobe reći da su lijene.
Vremenska stiska i trka s rokovima za obavljanje obaveza vrlo često rezultira slabijim učinkom (nižom ocjenom na ispitu, slabijim znanjem, površno izrađenim projektom itd.) nego kod osoba koje ne prokrastiniraju. Drugo, prokrastinacija, čak i ako u početku rezultira pozitivnim raspoloženjem zbog osjećaja da smo se riješili neke obaveze i da smo slobodni, dugoročno vodi ka lošijem raspoloženju zbog nekoliko razloga: obaveza koju nismo riješili stalno nam je „za vratom“, velik broj ljudi doživljava stres kada u malo vremena mora obaviti nešto, a moramo se nositi i s osjećajem krivice ako baš zbog tog nedostatka vremena i organizacije izvedemo neki zadatak ispod našeg uobičajenog standarda.
Međutim, ako je prokrastinacija tako loša, nameće se pitanje zašto se uopće upuštamo u nju.
Zašto odgađamo obaveze?
Iako je, kako je već spomenuto, prokrastinacija prije svega iracionalno izbjegavanje zadataka, čini se da ipak postoje neki faktori koji povećavaju vjerovatnoću njene pojave. To se prije svega odnosi na neka obilježja situacije koju odgađamo, kao i na skup osobina ličnosti i motiva koji neke ljude čine posebno sklonima da se upuste u izbjegavanje određenih situacija.
Situacijski faktori
Što se tiče situacijskih faktora koji podstiču prokrastinaciju, psiholozi smatraju da na nas najviše djeluju vremenska udaljenost nekog događaja i njegova odbojnost. Tačnije, što je neka buduća obaveza vremenski udaljenija od nas, to manje ima uticaja na naše trenutno ponašanje. To znači da ćemo se, iako imamo neki zadatak za mjesec dana, radije u ovom trenutku i narednih nekoliko dana baviti stvarima koje su nam prioritet i koje trenutno imaju veći uticaj na naš život, nego što ćemo se opterećivati nečim što je neodređeno i što tek treba doći. Drugo, budući da ljudi po svojoj prirodi teže pozitivnim i ugodnim doživljajima, bit ćemo skloniji baviti se onim stvarima koje nas čine sretnima i koje nas zabavljaju, dok ćemo one koje su nam odbojne pokušati izbjeći ili barem maksimalno odgoditi.
Ako u obzir uzmemo kombinaciju vremenske perspektive i odbojnosti, odnosno privlačnosti neke situacije, jasno je da ćemo se radije baviti ugodnim aktivnostima koje su nam na raspolaganju ovog trenutka, nego da počnemo s radom na budućim zadacima koji nas ne privlače.
Faktori na nivou pojedinca
Burka i Yuen (2008) navode da na nivou pojedinca prokrastinaciju podstiču različiti motivi i osjećaji, poput straha od neuspjeha, straha od uspjeha i želje da uspostavimo (prividnu) kontrolu nad životom. Od ovih faktora, strah od neuspjeha posebno je efikasan u podsticanju prokrastinacije. Kada se bojimo da nismo dorasli nekom zadatku i kada smo uvjereni da ne posjedujemo adekvatne vještine za postizanje željenih ciljeva, skloni smo odgađanje obaveza koristiti kao strategiju kojom štitimo vlastito samopouzdanje. Naime, ako dovoljno dugo odgađamo neki zadatak i svejedno uspijemo u njemu, sami sebi ćemo se činiti inteligentnima i sposobnima jer smo za kratko vrijeme savladali nešto za šta je drugima trebalo mnogo više vremena. No, ako ne uspijemo u zadatku (naprimjer, ako smo pali na ispitu jer nismo dovoljno učili), možemo neuspjeh jednostavno pripisati „manjku vremena“, a ne našoj nesposobnosti da nešto naučimo ili nekim drugim ličnim nedostacima. Ovakva strategija za nošenje s potencijalnim neuspjehom, gdje sami sebi postavljamo prepreke u uspješnom obavljanju zadatka kako bismo kasnije te prepreke mogli koristiti za objašnjenje potencijalnog neuspjeha, naziva se samohendikepiranjem.
Osim navedenih motiva, prokrastinaciju podstiču i neke naše osobine ličnosti. Steel (2007) navodi da se u nizu istraživanja pokazalo da su te osobine ličnosti prije svega impulsivnost, niska potreba za postignućem, sklonost osjećaju dosade, slaba koncentracija, niska samoefikasnost i nisko samopouzdanje.
Impulsivne osobe sklone su odgađati obaveze jer se zbog svog nedostatka samokontrole lakše prepuste trenutnim hirovima i željama od onih osoba koje su promišljene i staložene. To znači da će se, naprimjer, impulsivna osoba teže oduprijeti gledanju serija i filmova, iako bi trebala učiti jer sutradan ima ispit. Oni pojedinci koji nemaju izraženu potrebu za postignućem i skloni su osjećaju dosade zbog početne niske motivacije imaju problem prvo s upuštanjem u neku aktivnost, a zatim odgađaju njeno završavanje jer im ona brzo postaje dosadna. Povezanost prokrastinacije i slabe koncentracije je očigledna: ako imamo problema s održavanjem koncentracije na nekom zadatku, manja je vjerovatnoća da ćemo ga završiti. Osobe koje imaju nisku samoefikasnost (odnosno slabo uvjerenje da su sposobne uspješno obaviti neki zadatak) i samopouzdanje, također će se vjerovatnije upuštati u odgađanje obaveza zbog već navedenog straha od neuspjeha, a slabiji učinak kojem prokrastinacija često vodi dodatno im snižava samopouzdanje, što čini zatvoreni krug. Još jedna osobina koja je povezana s prokrastinacijom je neefikasnost u upravljanju vlastitim vremenom. Oni koji su skloni odgađanju obaveza svoje rokove i zadatke shvataju previše ležerno i olako, pri čemu se iznenade kada shvate da im na kraju ostaje previše toga za obaviti u premalo vremena. Postoji i druga krajnost: neki pretjeruju u planiranju koje na kraju dovede do toga da se zbog pretrpanog rasporeda osjećaju preplavljeno gomilom obaveza, što onda u njima podstiče želju da počnu odgađati neke od njih kako bi smanjili nivo stresa.
Kako se osloboditi odgađanja obaveza?
Sadašnji trenutak najbolji je za početak rada na nečemu. Jeste li i vi jedna od onih osoba koje donesu novogodišnju odluku koje se neće držati ili dijetu (ili nešto drugo) počinjete uvijek istog dana – sutra? Kako biste izbjegli odgađanje, radije živite u sadašnjosti, a ne u neodređenoj budućnosti.
Počnite malim koracima. Ako ste obeshrabreni približavanjem nekog roka i osjećate se preplavljeni obavezama, ili se jednostavno ne možete motivisati, probajte s ovim trikom: prvo poduzmite neki sitni korak prema rješenju (npr. smislite temu i naslov seminara), zatim malo veći (koncept), a onda se bacite na pravi posao (počnite s pisanjem). Tako ćete nakon početnih malih uspjeha biti motivisaniji za složenije zadatke i lakše ćete doći do svog cilja.
Budite realistični. Nastojte da nemate previsoka očekivanja i ciljeve jer se može dogoditi da se obeshrabrite i odustanete od nekog zadatka. Umjesto toga budite realistični i sjetite se da se ništa ne postiže preko noći te da uspjeh dolazi tek s vremenom.
Podijelite velike obaveze na male. Ovo je još jedna strategija da izbjegnete obeshrabrenost i osjećaj da ste pretrpani poslom. Ako morate obaviti neki kompleksan zadatak, podijelite ga na manje podzadatke i bavite se svakim posebno, a tek nakon toga usmjerite pažnju na cjelinu.
Koristite efikasno upravljanje vremenom. To znači da svaki dan odlučite koje su vam obaveze najvažnije, a koje nisu toliko bitne, te da za svaku od njih odredite koliko otprilike zahtijeva vremena. Potom izradite fleksibilan plan za svaki dan: odredite kada ćete obavljati najbitnije zadatke, a one manje bitne obavite jedino ako vam ostane vremena za njih.
Nagradite sami sebe. Nakon svakog obavljenog zadatka počastite se nekom nagradom koja vas veseli – na taj način bit ćete još motivisaniji da obavljate nove zadatke.
Povećajte vjerovatnoću svog uspjeha. Kada radite na nečemu, organizujte podsticajnu okolinu: krećite se među ljudima koji vas razumiju i podržavaju, a izbjegavajte kritičare. Također nastojte raditi na nekom mirnom mjestu gdje vas ništa ne dekoncentriše.
Pronađite motiv za obavljanje nekog zadatka. Pokušajte pronaći neki unutrašnji, smislen i produktivan razlog zašto uopće želite obaviti nešto. To, naprimjer, može biti želja da postanete stručnjak u nečemu, odnosno želja da se razvijate kao osoba. Nastojte da zadacima ne prilazite kao nečemu što obavljate samo zato što se to očekuje od vas ili zato što vam je stalo da impresionirate nekoga.
Literatura:
Burka, J. B. i Yuen, L. M. (2008). Procrastination: Why You Do It, What To Do About It Now. Cambridge:Da Capo Lifelong Books.
Steel, P. (2007). The Nature of Procrastination: A Meta-Analytic and Theoretical Review of
Quintessential Self-Regulatory Failure. Psychological Bulletin,133, 65-94.
