Sažetak
Na temelju komparativnog etnografskog istraživanja, izlaganje postavlja okvir za razumijevanje otočne krhkosti ne samo kao posljedice infrastrukturnih problema, već i kao emocionalne i etičke samorefleksije otočana. Promatramo kako svakodnevni život u okruženju dotrajalosti, oštećenosti i napuštenosti postaje prostor u kojem se prepliću osjećaji nesigurnosti, izoliranosti i – posljedično – krivnje. Naši sugovornici, otočani, izražavaju osjećaj da “nisu dovoljno učinili”: da nisu bili dovoljno aktivni, vidljivi, glasni, poduzetni ili obrazovani. Međutim, takve narative ne tumačimo kao izraz osobnog neuspjeha, već ih čitamo dijalektički – kao rezultat internalizacije dugotrajnog povlačenja države, nejednake dostupnosti resursa i gubitka simboličke i praktične podrške i povezanosti sa “centrima s obale”. Osjećaj krivnje tako postaje simptom strukturne zapuštenosti, fragilnosti i društvenog zanemarivanja. Krhkost se u ovom kontekstu ne očituje samo u urušenim krovovima, obraslim putevima i zapuštenim mostovima, već i u napuklinama otočnih identiteta, samopouzdanja i osjećaja dostojanstva. Stoga, povezujući materijalnu kulturu s emocionalnim pejzažima, izlaganje razmatra krivnju kao višeslojni, dijalektički i kontekstualizirani analitički pojam, povezan s krhkosti kroz tihe, svakodnevne borbe za dostojanstvo života na otoku.
Ključne riječi
komparativno etnografsko istraživanje; izoliranost; krhkost; krivnja; otoci