Sinkronijska gledišta o pisanju i normiranju navodnika i polunavodnika u hrvatskome jeziku

Članak o pisanju i normiranju navodnika i polunavodnika drugi je i završni dio istraživanja o navodničkim znakovima u hrvatskome jeziku. Navodnički znakovi promatrali su se s triju istraživačkih perspektiva: pravopisno-sociolingvistički, jezikopisno-računalni i terminološki. Od 30 znakova u pet razgodačnih potkategorija sa svojstvom navodnoga znaka u sustavu unikod, latiničnih je 15 (osam navodnika i sedam polunavodnika). Hrvatske pravopisne knjige rabe 6 od 8 navodnika („ “ » « ” “ i dva grafema koja ne postoje u unikodu) te svih sedam polunavodnika (‚ ‛ ’ ‘ ‘ › ‹ i još jedan nestandardizirani grafem). Predlažu se dva nomenklaturna modela za terminološko normiranje svih postojećih navodničkih znakova (a ne samo za znakove koji su se rabili ili se još uvijek rabe u hrvatskome jeziku): jedan koji polazi od grafemskog opisa i drugi koji polazi od terminološke prozirnosti. Umjesto rasprave o odabiru grafema u hrvatskojezičnoj normi, svi su odsudni navodnički i polunavodnički znakovi vrednovani s pomoću sedam kriterija (pravopisna tradicija i kontinuitet, čestotnost, prozirnost, čitljivost, tipografska estetičnost, računalna prihvaćenost i razlikovnost) te su predložena tri normativna modela za hrvatski grafemski standard navodničkih znakova.