Sažetak
Donošenjem Zakona o koncesijama (N.N. 89/92) u Republici Hrvatskoj i Uredbe o uvjetima i postupku za dodjelu koncesija na vodama i javnom vodnom dobru (N.N.99/96), uz pretpostavljeni pozitivni ekonomski učinak, u primjeni se otvara cijeli niz pitanja. Tijekom posljednje dvije godine koncesije su dodjeljivane pravnim subjektima za korištenje površinskih i podzemnih resursa vode. Situacija će se dodatno zakomplicirati dodjelom koncesija i u drugim područjima vodnog gospodarstva (zaštita voda od zagađenja, zaštita od štetnog djelovanja voda), što je djelomično prisutno već i sada, a posebice na gospodarenje višenamjenskih vodnogospodarskih objekata. Problem predstavlja nedostatak Vodnogospodarske osnove Hrvatske kojom se dugoročno planira gospodarenje prirodnim i javnim vodnim dobrima. Osjeća se i nedostatak zakonskom procedurom prihvaćenih vodnogospodarskih osnova slivnih područja kojima je definiran bilans voda što je preduvjet za dodjelu koncesije, kao i prilagođavanje dugoročnih razvojnih planova u vodnom gospodarstvu sadašnjim gospodarskim uvjetima.
Ključne riječi
koncesija; integralno gospodarenje vodama; Vodnogospodarska