Sažetak
Istražena je pravopisna standardizacija i čimbenici pravopisnih reformi u odabranim južnoslavenskim i drugim europskim jezicima koji su tipološki i kategorijalno važni za hrvatski jezik. Zbog deficitarnosti sličnih analiza o hrvatskome jeziku, rad sadržava dva ciljana anketna istraživanja prosječne pravopisne pismenosti (526 studenata tehničkoga smjera) i mišljenja o pravopisnoj standardizaciji i jezičnoj politici za hrvatski jezik (2000 članova hrvatske akademske zajednice). Opisuje se suvremena povijest kroatističke pravopisne norme i jezičnopolitička situacija u Hrvatskoj danas. Popisuje se i raščlanjuje 25 pravopisnih nerazumijevanja, predrasuda i zabluda o pismenosti na hrvatskome jeziku. Provodi se bibliometrijsko istraživanje hrvatskih pravopisnih priručnika od 1639. do 2014. i uspostavljaju se pravopisne razvojne faze. Opisuje se jezična elektronička pismenost i širi kontekst jezika i računala. Tradicionalna lingvistička podjela jezika i govora promijenjena je u trojstvo govorne, zapisne i značenjske strane prema čemu se razvio jezikopisni opis hrvatskoga jezika. Istražujući kontekst hrvatskoga jezika prema računalstvu, jezičnoj e-pismenosti i mjeri u kojoj se jezik prilagođava informacijskome društvu, disertacija je obrazlagala potrebu za zelenom knjigom o razvoju pismenosti iz čega bi proizišla strategija razvoja hrvatskoga standardnog jezika s definiranom jezičnom politikom i mjerljivim kriterijima uspjeha. Normiranje jezika mora voditi brigu i o suvremenoj pisanosti i pismenosti te uključiti računalnojezične aspekte u jezičnu politiku.
Ključne riječi
hrvatski pravopis jezična pismenost pravopisna standardizacija jezična politika upravljanje jezikom jezikopis
