Sažetak
Sveprisutni narativi o trajnim krizama u današnjem svijetu koji se bave utjecajima klimatskih promjena, nedavnom pandemijom, političkim nemirima, ratovima, prisilnim migracijama izazivaju različita temporalna poimanja budućnosti, unoseći nesigurnost u ideju budućeg vremena kao stanja namjere i iščekivanja. „Budućnost se doživljava kao prijetnja, a ne kao obećanje.“ (Hartog 2015). Stoga koncept budućnosti promatramo kao odraz različitih kriza pod utjecajem globalnog liberalnog kapitalizma i državne moći, odnosno kao iskustveni ishod sukoba nametnutih utjecaja i okolnosti. Donosimo analizu doživljaja vremena kroz opise transformacije kolektivnog i individualnog identiteta opisujući materijalne, osjetilne i društvene aspekte izolacije. Na primjerima različitih oblika i iskustava izolacije prikazat ćemo s njima povezane temporalne konfiguracije/oblike temporalnosti: odgođenu budućnost povezanu s privremenim ili vremenski neodređenim čekanjem i neizvjesnošću, nostalgičnu budućnost, prolongiranu sadašnjost i prošlost u sadašnjosti. Očekivanu budućnost koja je istodobno blizu i nemoguće daleko analizirali smo kroz iskustva stanovnika banijskih naselja koji su nakon potresa u kontejnerima živjeli uz ruševine kao nostalgične uspomene na dom i obećane projekte budućih novih kuća. Na primjerima otočana i stanovnika planinskih područja koji desetljećima žive uz neizgrađene, nedovršene ili devastirane infrastrukture kao obećanja budućnosti ili ostatke vizija budućnosti. Na nestalim naseljima bez stanovnika u kojima je potpuno nestajanje jedina izvjesna budućnost, gdje se kroz ruševine, arhivske izvore i sjećanja istražuje svakodnevica u prošlosti i intervjuira svjedoke praznine. Na migrantskom i iseljeničkom iskustvu traženja i čekanja bolje budućnosti. Na manjinskim društvenim i religijskim skupinama te marginaliziranim pojedincima koji potvrđuju nejednakosti u nadanju, željenju i zamišljanju budućnosti.
Ključne riječi
budućnost; izolacij; oblici temporalnosti; iskustva