Sažetak
Građenje je postalo pokretač društveno ekonomskih aktivnosti koje su za cilj imale potaći ravnomjeran razvoj svih prostora. Graditeljskim zamahom nisu bili obuhvaćeni samo gradovi, već i ruralna područja te je na taj način građenje postalo imperativ stvaranja novih društvenih odnosa kroz jednostavnu, učinkovitu i modernu obnovu graditeljskog fonda. U relativno zatvorenoj arhitektonskoj kulturi, izrasloj na snažnim predratnim uzorima u stvaralaštvu se osjećao snažan zamah koji je u nadolazećim godinama i najmanji zadatak pretvarao u truda vrijednu zadaću na kojoj se moglo iskazati znanje i učenje koje nije zaboravljeno, već akumulirano i prilagođeno trenutku. Arhitektura se pokazala kao moćan pokretač kojeg je nosila snažna želja i grupni rad u kojem su pojedinci nalazili određenje i mjesto djelovanja. Poteškoće su bile sastavni dio svakog dana provedenog nad crtaćim stolom, greške u komunikaciji i načinu prezentacije kako bi projekt dobio „zeleno svjetlo“ obilježile su to razdoblje. Praksa se upotpunjavala pisanom riječi koja je kroz strukovne časopise sistematski obrađivala trenutak i ulogu arhitekta kao jednog od osnovnih nositelja kulture u društvu u cjelini.
Ključne riječi
druga polovina dvadesetog stoljeća arhitektura kultura stanovanje
