Sažetak
U sklopu postojećeg zakonodavstva u Republici Hrvatskoj vezanog za zaštitu podzemnih voda, prisutni su mnogobrojni zakoni i podzakonski akti koji se bave gospodaenjem vodam i zaštitom okoliša na području Republike Hrvatske. Važeći zakon u pogledu gospodarenja i zaštite podzemnih voda je zakon o vodama. On daje zakonskeosnove za korištenje voda, zaštitu voda i zaštitu od štetnog djelovanja voda, te predstavlja krovni, ali ne i jedini dokument, koji se bavi zaštitom podzemnih voda. Najvažniji dokument prema kojem se ostvarivala dosadašnja zaštita podzemnih voda je Pravilnik o zaštitnim mjerama i uvjetima za određivanje zona sanitarne zaštite izvorišta vode za piće (NN br. 22/86), koji se temeljio na empirijskom dimenzioniranju zona i zabranama određenog ponašanja unutar pojedinih zona zaštite, odnosno zabranama djelovanja pojedinih zagađivača.Pravilnik je polazio od postavke idealne zaštite, neuvažavajući raznolikost prirodnih uvjeta i realnog gospodarskog razvitka kraja u kojem se nalazi izvorište. Zbog njegove neučinkovitosti i nedjelotvornosti uočljivo je pogoršanje kakvoće podzemne vode, kako u aluvijalnim tako i u krškim vodonosnicima, te je u 2002. godini usvojen novi Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN br. 55/02), u koji su uključene najsuvremenije znanstvene metode u istraživanju i zaštiti podzemnih voda. Najveći pomak u odnosu na stari Pravilnik je pridavanje velikog značaja monitoringu količine i kakvoće podzemnih voda, a što je u skladu s Okvirnim smjernicama o vodama Europske Unije (WFD). Budući da novi Pravilnik, uz postojeće izvorišta koja se koriste za vodoopskrbu, uključuje i zaštitu potencijalnih izvorišta podzemnih voda, to iziskuje što hitnije planiranje i provedbu istraživanja s ciljem rezerviranja prostora za njihovu zaštitu.
Ključne riječi
aquifers; sanitary protection zones; quantity and quality og groundwater; hydrogeological research