Sažetak
Cilj ovog istraživanja je utvrđivanje mogućih načina poboljšanja toplinsko izolacijskih karakteristika pregrada starih građevina kao i građevina pod zaštitom, te dokaza pri kojim uvjetima neće doći do pojave građevinskih šteta, ako konstrukcije ostaju u izvornom sastavu. Poboljšanjem toplinsko izolacijskih karakteristika samo pojedinih pregrada moguće je postići smanjenje ukupnih gubitaka topline građevine, te u određenim slučajevima i zadovoljavanje normom propisanih vrijednosti, iako pojedine pregrade ne zadovoljavaju normiranu vrijednost koeficijenta prolaza topline. U tom slučaju pregrade koje ostaju u izvornom presjeku potrebno je ocijeniti sa stanovišta difuzije vodene pare pri promijenjenim (novim) mikroklimatskim uvjetima prostora, kako u njima ne bi došlo do pojave građevinskih šteta, te provjeriti temperaturu unutarnje površine pregrada kako se na istima ne bi pojavio kondenzat koji za posljedicu ima nehigijenske uvjete boravka u prostoru i moguću opasnost za zdravlje korisnika. Provedene analize ukazuje da se problem toplinske izolacije i uštede energije starih građevina ne može i ne smije rješavati univerzalnim prijedlozima i rješenjima jer ovisi o nizu utjecaja. Pravilni pristup ovom problemu je kroz interdisciplinarnu aktivnost svih sudionika u procesu adaptacije i revitalizacije. Kod građevina registriranih kao spomenici kulture očuvanje izvornog izgleda, konstruktivnog sklopa i materijala trebalo bi prevladati nad zahtjevom uštede energije uz ispunjavanje zahtjeva da korištenje prostora i time uslovljene mikroklimatske karakteristike prostora ne dovedu do nastanka građevinskih šteta i do negativnih utjecaja na kvalitetu boravka u prostorima.
Ključne riječi
sanacija starih građevina; multidisciplinarni pristup; toplinska zaštita; ušteda energije; koeficijent prolaza topline; kondenzacija; građevinske štete